U trenucima kad je su svi istarski ljubitelji nogometa strepili da će ostati bez nogometnog prvoligaša, što se nažalost i dogodilo, u srcu najljepšeg poluotoka jedan je san, također prvoligaški, postao stvarnost. Nekadašnje rudarsko mjesto, mali Potpićan velikim je slovima od 27. svibnja upisan na nogometnu kartu Hrvatske – njegovi su malonogometaši nakon veličanstvene pobjede nad »Novim Marofom« ušli u elitni razred hrvatskog malog nogometa.
Sve je počelo još 1998. godine kad je Patrik Drndić, sadašnji državni malonogometni reprezentativac, okupio oko sebe nadaleko poznate potpićanske malonogometaše i odlučio osnovati klub. Već tada si je Patrik zacrtao smjernice: igranje »Potpićna '98« u Prvoj ligi i gradnja sportske dvorane u Potpićnu ili Kršanu. Mnogi su tada to smatrali utopijom, ali ovih se dana vidi da je vizija bila kristalno jasna: što se igranja u Prvoj ligi tiče posebno, a utopija nije ni gradnja dvorane. Nekoliko godina od osnivanja Druge HMNL - zapad Potpićanci su u par navrata bili za korak kraći od »Albone«, ali ove godine sve je krenulo drugačijim tijekom.
Prošetali ligom
- Ove je godine prvi put od postojanja Druga liga - zapad bila izuzetno kvalitetna i brojna – govori Patrik Drndić. – Od samog sam početka bio siguran da »Potpićan '98« kvalitetom zadovoljava sve uvjete za osvajanje prvog mjesta, te da se samim time uključi u borbu za ulazak u Prvu ligu. U našoj smo momčadi okupili čak 35 igrača koji su, svatko u svom segmentu, dali doprinos ovom velikom uspjehu. Koliko smo dobra momčad, ali nadasve velika klapa, pokazale su upravo i ove kvalifikacije kad su svi oni koji nisu igrali, u svim utakmicama bodrili svoje kolege s tribina.
Ligom su se Potpićanci gotovo prošetali, uz nekoliko sitnih kikseva prvenstveno na domaćem terenu. No, tek nakon osvajanja prvog mjesta čekao ih je ključni dio sezone – kvalifikacije.
Veličanstvena atmosfera
- Malo nam je tko davao realne izglede za ulazak u Prvu ligu - kaže trener Jasminko Mujić. - Puno su bolje od nas u početku kotirali »Vrgorac Pivac« i »Novi Marof«. No, već prve utakmice u kojima smo igrali na njihovim parketima pokazale su da te momčadi uopće nisu bolje od nas te da se sa svima možemo ravnopravno boriti. Ipak, po meni je ključna bila pobjeda u Vinkovcima, čime smo postali jedina momčad koja je s gostovanja donijela bodove, što se na kraju pokazalo presudnim. U zadnje dvije utakmice odigrali smo sjajno i uz prekrasnu publiku stigli do toliko željene Prve lige. Naglasio bih da je u tom ključnom trenutku uz nas bila cijela Labinština i Istra, zajedno s Rijekom, te da nam je prepuna dvorana bila »igrač više«, a atmosferu kakvu su napravili svi zajedno nešto je što nikad nisam doživio. Jednom riječju veličanstveno.
Slavlje se iz dvorane u Labinu preselilo u Potpićan gdje se naslov prvaka proslavljao dugo u noć, a te noći u ovom malom mjestu nitko nije spavao. Stizale su čestitke iz svih dijelova Hrvatske i šire, a pet minuta nakon odigrane utakmice stigla je čestitka i iz dalekog Bostona. No, Potpićanci ne žive na lovorikama, već se dan nakon ulaska u prvu ligu počelo razgovarati o novoj sezoni.
Ostvaren san
- Pred nam je razdoblje u kojem moramo osigurati sredstva za igranju u Prvoj ligi – nastavlja Patrik Drndić. - Nadam se da s te strane neće biti većih problema. Uvjeren sam da, ukoliko ostanemo u ovom sastavu, bez većih problema možemo osigurati ostanak u ligi i biti plasirani u sredini ljestvice. Ipak tu imamo, uz mog brata Kevena koji je bio reprezentativac Hrvatske, još nekoliko igrača, poput Rožajca, Martedića, koji su okusili čari Prve lige, pa zatim majstore malog nogometa poput Hoxhe, Funčića i ostale. S nekoliko pojačanja »Potpićan '98« ima realne šanse da se čak bori za gornji dio ljestvice. San o igranju u Prvoj ligi ostvaren je, ali siguran sam da neće trajati samo jedno ljeto.
Možemo li očekivati Vaš povratak u svoj matični klub?
Čekaju dvoranu
- Za sada to još uvijek nije realna opcija, jer sam član momčadi koja ima realne šanse da osvoji naslov prvaka Hrvatske i uđe u Ligu prvaka, što bi mi bila kruna dosadašnje karijere. Upravo igranjem u Gospiću, a pogotovo u Ligi prvaka, ukoliko uspijemo, bit će moja prilika za još veći napredak u malom nogometu. Ali sigurno ću uz »Potpićan '98« biti uvijek i pomagati, a ova uprava na čelu s predsjednikom Katičićem i trenerom Mujićem može klub održati na ovoj razini i bez mene. Jednoga dana i ja ću obući dres najdražeg kluba.
Sad je na redu lokalna uprava koja bi im trebala osigurati i drugi dio sna - dvoranu u njihovom mjestu. Jer Potpićanci ipak žive za dan kad će se u njihovoj dvorani čuti pobjednički poklič navijača »Po-po Potpićan!!!«