Prenosimo

EUROESADE. Turnir koji nam budi samo pozitivna sjećanja, turnir na kojem su počele mnoge šale, prijateljstva, ali i ljubavi. Sada smo stariji dvije godine, u dosta promjenjenom sastavu putujemo na turnir, ovaj put drugim prijevoznim sredstvom, ali s istim ciljem – želimo pehar. Pripreme za Barcelonu za mene su počele puno prije turnira, od kada sam dobio zadaću da pokušam organizirati prijateljsku utakmicu s nekim španjolskim futsal klubom. Krenuli smo Sandra (cura koja studira španjolski) i ja u pisanje po forumima, mailanje raznih kontakata, ali bez rezultata.. Sve dok se nije javio Marc Medina. Student na fakultetu ESADE, domaćinu turnira, javio se preko Facebooka samo nekoliko dana prije polaska. Ipak dovoljno da pošalje brojeve telefona vodećih ljudi nekoliko klubova iz Barcelona i okolice. U najkraćem mogućem roku Sandra sjeda za telefon i na tečnom španjolskom dogovara prijateljsku koju ja potvrđujem sljedeći dan iz Venecije.

 

Utorak navečer, Glavni kolodvor, nešto prije ponoći. Ulazimo svi u vlak s malim razočaranjem što nismo u separejima, ali who cares... Ubrzo počinju teći i prve kapi soka, u puno manjim količinama od onih alkoholnih. Bilo je svega na tom noćnom putu, neki su spavali dok je Brko skijao i strgao vlak, Vanja je zujala, pjevalo se, plesalo, čak je i Ognjen Vukojević (ili samo kontrolor koji mu je sličan) prolazio s vremena na vrijeme. Uočio ga je i jedan od nas (od sada na dalje ćemo ga zvati profesor) i upitao ga da li trenira nogomet, a na njegov odgovor da je trenirao prije, rekao je vidi se. Malo po malo, i eto nas u Veneciji.

U Veneciji započinju prve prave uspomene... Sconto za ostavljanje torbi, bijela boja Sandinog lica, pitome ptice koje jedu iz ruke, striptiz u parku punom djece, obavljanje nužde u uličici. Neki će se možda sjetiti i koje stepenice te ugodnih mirisa uz duže šetnje... Vrijeme prolazi, nekima brže, nekima sporije i vrijeme je da krenemo na bus za aerodrom. Na aerodromu sve također bez većih uzbuđenja... NOT! Tko će ikada zaboraviti onaj glas : „Petar Kota, please go to the security“?? Naravno, budući mladoženja je uspio izgubiti kartu. Ipak nije on najveći „gubitnik“ na ovom putu... Let prolazi bez problema, tako da je i nama kojima je to bilo prvi put prošlo vrlo ugodno. Dolazak u Barcelonu busom s aerodroma, a onda taxijem do hostela. Ili kako smo ga mi zvali.....OZ....

Predvorje ajde, ok... Ali ono stubište?? Jel to stvarno bio zatvor nekada? Mračno, gotovo goli zidovi.. Sobe male. Na mom katu samo jedan zajednički tuš i wc s kliznim vratima na koji se može sjesti samo dok su vrata otvorena. Da bi sreća bila veća, trebali smo dijeliti desetokrevetnu sobu sa Libanoncima. Na kraju su dečki ispali super, ali ipak.. Uspjeli smo ih „izbaciti van“, tako da smo mi dečki bili smješteni u dvije četverokrevetne i jednu sa 8 kreveta. Moji cimeri – Lukić, Dragi i Brčo. Soba čija se vrata od balkona ne mogu normalno zatvoriti, pa sam se i vratio u Zagreb s prehladom. Ipak, na lokaciju se nikako ne mogu požaliti. Samo 10 minuta hoda do jednog od većih trgova u gradu, a samo koju minutu do supermarketa, tržnice, shopovima s rekvizitima i ostalih stvari koje trebamo na ovakvim putovanjima (fast food).

Četvrtak. Slobodan dan skroz do večeri, kada odlazimo u obližnji Vilassar de Mar, mjesto u kojem nas čeka prijateljska utakmica s istoimenim trećeligašem. Ja kao organizator tekme, postajem vođa tog kraćeg puta, skupljajući 6€ po osobi čime postajem i meta kasnijih šala. Nevjerojatno, ali sve ispada savršeno. Dopredsjednik kluba nas dočekuje na stanici, ulazimo u dvoranu koja je zapravo veliki sportski centar sa dvoranom za gimnastiku, teretanom i bazenom. Vilassar se pokazuje kao mlada, tehnički i trkački jaka ekipa. Prvo poluvrijeme izjednačeno s nešto većom našom inicijativom. Pogodak Brnića čini razliku za vodstvo naše ekipe na poluvremenu. Kako vrijeme ide dalje, domaćin uvodi svoju prvu četvorku, s kojom se FutsalFER teže nosi. Domaćini okreću rezultat na 3:1, a mi se ponovo vraćamo u igru, izjednačujući na 3:3. Do kraja, inicijativa domaćina i spretno-sretna 3 gola na njihovoj strani uz još jedan naš i rezultat je 6:4. Utakmicom svi zadovoljni. Ja možda i najsretniji jer sam uspio oragnizirati ovakav događaj, događaj koji me u potpunosti ispraznio pa nisam imao snage niti stati na gol zadnjih 10 minuta. Umorni se vraćamo u hostel i ostajemo budni gotovo do jutra.

Petak. Prvi dan turnira. Igramo prvu tekmu protiv Francuza, fakulteta iz Pariza koji dolaze sa zakašnjenjem od gotovo 15 minuta. U zgusnutom rasporedu bilo je moguće odigrati samo jedno poluvrijeme na što mi naravno ne pristajemo, i upisujemo prvu pobjedu. Jedna utakmica između upravo tih Francuza i Španjolaca iz Nebrije i evo ponovo nas na terenu. Lagana pobjedu od 7:0 meni će ostati u sjećanju po mojim minutama na terenu. Ipak trebalo je neko vrijeme da Mile svojim golovima načne mrežu Parižana. Ponovo slijedi odmor pred utakmicu sa Španjolcima. Umor od prijateljske tekme, ali i tulumarenje do jutra, moglo nas je koštati prvog mjesta u skupini. Lopta nije slušala protiv ekipe koja zna igrati futsal. Da ova ekipa ima i ljude s klupe koji mogu riješiti tekmu jednim potezom pokazao je Tomislav Dragičević koji hladno zabija kroz noge u zadnjim minutama utakmice. Prvi dan, 9 bodova i siguran prolaz u ¼ finale. Samo nekoliko partija pokera prije spavanja, naravno uz moje djeljenje karata, i odmor do dana završnice.

Subota. Slobodno prijepodne neki su odlučili provesti uz šoping, neki za odmor. Moja odluka je bila šetnja do Mont Juice-a, Olimpijskog sela, i posjet Olimpijskom stadionu te Espanyolovom fan-shopu. Nije da sam veliki fan, čak nisam ni znao niti jednog igrača iz tog kluba, ali ne vidim draž u kupnji šala ili dresa koji možeš nabaviti u Zagrebu. Ovo je ipak nešto posebno. Meni kao navijaču nešto jako posebno. Šetnja i potraga za stadionom u golemom parku, uz jaki vjetar i pljusak isplatila se kad se preda mnom ukazao Estadi d'Olimpico, mjesto gdje se '92. održavao najveći dio olimpijskih igara. Kupio sam dres s brojem 8, meni sretnim, i imenom igrača koji nosi taj broj. Povratak u hostel i priprema za odlazak na tekmu. Na prvu utakmicu, očekivano protivnik nije došao, nije se pojavio niti dan prije, pa imamo slobodno do ¼ finalne tekme sa Šveđanima. Dečki koji svojim izgledom zaista pobuđuju strahopoštovanje, pali su rezultatom 4:1 u možda i najlijepšoj predstavi FutsalFERa na turniru. Utakmica odmora i slijedi polufinale s domaćinima. Tvrda utakmica sa domaćinskim suđenjem, ali znanje ipak prevladava i FutsalFER se kvalificira u samu završnicu turnira. Uz nabrijanu atmosferu, veliku međusobnu potporu unutar ekipe, zajedništvo koje se osjeća na svakom koraku, Nijemci nisu imali šanse u utakmici koja se igrala s poluvremenom od 20 minuta. Sviranje Hrvatske himne pred oko tisuću studenata širom svijeta, samo nas je još više nabrijalo. Lagana pobjeda od 4:1 koja nije viša samo zahvaljujući golmanu Nijemaca, ali svakako treba pohvaliti i Lukića koji niti u jednom trenutku nije dozvolio da utakmica uđe u napetu završnicu. Proslava na onaj hrvatski način, gusjenicom i pjesmom Moja Domovina. Slijedi natjecanje cheerleadersica, odlazak u hostel i duga noć u kojoj ćemo primiti ono što je naše – pehar.

Ime kluba u kojem je organizirana zabava mnogima zvuči poznato, Pacha je mjesto proslave. Uz zvukove house-a FutsalFERovci oko 1 u noći primaju pehar pjevajući Moju Domovinu u prepunom klubu, a odmah nakon njih pjesmu nastavljaju cheerleadersice Fakulteta elektrotehnike i računarstva, popularne Cedevitice, zasluženom pobjedom.

Nedjelja. Buđenje, izlazak iz hostela, bus do Girone, let do Trevisa, vlak iz Venecije i povratak u ranim jutarnjim satima ponedjeljka..

Turnir za sjećanje, tjedan za sjećanje. Pokazali smo zajedništvo, pokazali smo duh i snagu mlade ekipe koja traje i koja će se nastaviti i kada ova generacija završi studij. Meni je iskreno čast što sam dio ovoga, ovog projekta, ove grupe, ove zajednice. Zajednice čiji svaki član ima svoju ulogu, svaki je karika bez koje FutsalFER nebi bio jak koliko jest.

Bilo je mnogo još stvari tjekom ovog puta koje treba spomenuti. Naravno tu je gubitak putovnice jednog člana, koji unatoč svim problemima ulazi u Hrvatsku kao i svi ostali. Tu je igra MIO-MAO u kojoj nismo mogli pobjediti kad smo naučili Libanonce kako se igra.. I još mnogo toga.. Mnogo uspomena, i mnogo novih prijateljstava, a ono zadnje, vidjet ćemo s vremenom...

Izvor: futsal.tzk.fer.hr