Golman u futsalu
Posmatrajući futsal samo posljednjih dvadeset godina, može se konstatovati da je upravo pozicija golmana ta koja je doživjela najveći broj korekcija u Pravilima igre. Opisat ćemo malo detaljnije na koji način je, od gotovo neprimjetne uloge u prošlosti, golman postao kamen temeljac ekipe.
Evolucija golmanske pozicije
Prvi golmani u futsalu su dovedeni sa velikih terena. Njihovo nesnalaženje na malom golu je bilo i više nego evidentno. Očitovalo se nedovoljnom reaktivnošću prilikom odbrane udaraca iz blizine, padanjem na tlo pri svakoj finti protivničkog igrača, slabim odigravanjem lopte nogama. Pored toga, ovi golmani su se koristili i previše izvođenjem parada, čak i u slučajevima šuteva pored gola. Opšte je poznato da današnji golmani ne izvode slične intervencije i preferiraju ostati ''na nogama''.
Početkom 90-ih godina ekipe koje nisu uspijevale da nadoknade rezultatsku razliku, počele su igrati sa golmanom kao aktivnim igračem u polju. Brojčana nadmoć sa golmanom-igračem se ispostavila kao veoma efikasnom, tako da je veliki broj ekipa počeo da upražnjava ovaj stil igre. Osnovna ideja prilikom ovakve postavke igre jeste kontinuirano održavanje posjeda lopte i stvaranje viška igrača u opasnoj zoni. Ispravnom pozicijom svih igrača, i iznad svega brzom cirkulacijom lopte, stvarala se idealna prilika za završetak akcije. Protivničke ekipe su se nalazile zatečene i rijetko koja je mogla adekvatno suprotstaviti se ovoj novini. Nedostatak novoga stila igre međutim, bio je ograničenost golmana u broju odigravanja lopte nogama. Dodatni problem je predstavljala njegova bravura kada je u pitanju igra u polju. Zato se veoma brzo odustalo od slanja golmana preko centra, a na njegovo mjesto postavljen je igrač sa zavidnim tehničko-taktičkim karakteristikama. Ovaj potez se u fazi napada pokazao kao pun pogodak. Igra je međutim, počela gubiti smisao, tako da su uvedena dodatna pravila. Najprije su golmani ograničeni na samo jedan dodir lopte, i u slučaju ponovnog dodira sviran je indirektan udarac za protivničku ekipu. Nedugo zatim uslijedila je vremenska korekcija, koja je dopuštala golmanu više dodira, ali se isti morao oslobađati lopte u roku od četiri sekunde. U protivnom, ponovo je dosuđivan indirektan udarac. Posljednjom korekcijom pravila igre, došlo se do konačnog stava koji je zadovoljio sve poklonike ove discipline. Naime, igra golmana u polju je ograničena na taj način da loptu koju je ubacio u igru ne smije ponovo dodirnuti prije nego ista pređe liniju centra ili ne bude dodirnuta od strane protivničkog igrača. Jedanput ispoštovano ovo pravilo, golman neometano može da odigrava ili zadrži loptu u svom posjedu vremenski neograničeno.
Rizik ekipe koja priprema napad u igri sa golmanom-igračem se sastoji u neorganizovanom napadu, tj. pogrešnoj interpretaciji pozicija igrača, ili nekvalitetnom prenosu lopte. Igru sa golmanom kao aktivnim igračem u polju je moguće vidjeti posebno u situacijama kada treba sustići rezultat, i to uglavnom pri kraju utakmice.
Poređenje futsal golmana sa fudbalskim se čini najprirodnijim. Analizirajući način branjenja, sa sigurnošću možemo konstatovati da je futsal golmanu puno srodnija povezanost sa rukometnim nego sa fudbalskim golmanom. Karakteristike ovoga sporta obavezuju golmana na odbranu šuteva sa malih razdaljina, upravo kao i u rukometnoj igri. Da bi pravovremeno intervenisali prilikom šutiranja na gol iz neposredne blizine, čuvari mreže moraju imati izuzetne reflekse. Brzina reakcije je primarna i sama blizina šutera ne daje golmanu dovoljno vremena za neke parade ili bacanja. Najveći broj odbrana vezan je upravo za instinktivne reakcije bilo kojim dijelom tijela. Za razliku od fudbalskog golmana, teško da će se ijedan rukometni golman baciti na tlo ili okrenuti glavu na finte, driblinge, ''lažnjake''. Neki od vrhunskih golmana su prije početka bavljenja futsalom prošli školu rukometnih golmana. Nesumnjivo im je bila od ogromne pomoći. Za napredak mladih futsal-golmana, trener koji ima iskustvo rukometnog golmana može imati presudnu ulogu.
Najčešća odigravanja lopte koja golman primjenjuje tokom igre su prizemna i na kratkim distancama. Poseban naglasak se stavlja na izbjegavanje dodavanja lopte centralnim kanalom. Ovakva odigravanja su dopuštena samo kada postoje posebni uslovi za takvo što. Saigrač koji treba primiti loptu mora biti potpuno siguran da nije okružen protivničkim igračima. Dok golman ima preglednu situaciju ispred sebe, saigrač koji treba da prihvati loptu nema nikakav uvid u stanje iza vlastitih leđa.
Nasuprot ovome, preporučuju se dodavanja lopte prema vanjskim dijelovima terena gdje je smanjena koncentracija igrača. Ispravna pozicija saigrača (leđima okrenutim prema aut liniji), ima ogroman značaj za nastavak akcije. Golman mu može bez poteškoća uputiti loptu znajući da isti ima pregled kompletnog stanja na terenu.
Ponekad se može vidjeti i odigravanje dugih lopti na najisturenijeg napadača, pri čemu se teži preskakanju igre. Dugom loptom golman može direktno stvoriti šansu pivotu ili pomoći pri izlasku iz presinga. Postoje međutim i situacije kada golman nema adekvatno rješenje za odigravanje, a mora se osloboditi lopte u roku od 4 sekunde. U ovakvim slučajevima čak i nasumična udaljavanja lopte daleko od gola imaju svoj značaj.
U momentima igre kada je neophodno sustići rezultat, igra sa čovjekom više može da stvori prevagu na terenu. Ovakvim načinom igre golman postaje aktivan igrač u polju
Kontrola lopte i njeno odigravanje nogama predstavlja abecedu znanja za svakog modernog golmana. Da bi se uklopili u sve zahtijevniji futsal, danas golmani moraju imati istančan osjećaj za dodir lopte.
U principu, izuzetno malo vremena se posvećuje treninzima golmana u odigravanju lopte nogama. To je pogrešno, jer futsal-golmani moraju biti trenirani na specifičan način kako bi stekli sigurnost u kontrolisanju lopte. Pored standardnih vježbi za golmane koje pospješuju igru nogama, za njih se na treninzima preporučuje aktivno igranje u polju uz ograničen broj dodira lopte.
Pozicija golmana i barijere prilikom slobodnih udaraca
Radi što boljeg uvida u ispravnost postavke golmana i barijere, neophodno je prisjetiti se Pravila igre. U slučaju dosuđenog slobodnog udarca, protivnička ekipa može brzim izvođenjem da iznenadi cijelu ekipu. Znači da vremena za postavljanje ''živoga zida'' nema, tako da se trenutna organizacija odbrane ističe u prvi plan. Jasno je da postavljanje barijere najviše zavisi od protivničkog igrača koji treba da izvede slobodni udarac. Ako se pak odluči na smišljeno izvođenje prekida može da traži od sudije rastojanje (5 metara). Tek kada je zatražena distanca i sudija zaustavi igru, golman postavlja barijeru sa jednim ili više igrača u zavisnosti od razdaljine sa koje se šutira.
U svakom slučaju, golman je taj koji određuje koliko igrača će postaviti u ''živi zid'' kako bi što bolje odbranio gol. Unutar svoga šesterca on je dovoljno zaštićen i ima određene privilegije tokom intervencije. Konstantnim pozivima golman mora održavati sve saigrače aktivnim sudionicima i nastojati da ograniči kretanja unutar šesterca. Ova kretanja su u trenutku šuta velika prijetnja, jer imaju za posljedicu odbijanja lopte i razne devijacije, koje favorizuju protivnika. Zato No.1. preferira da se unutar njegovog šesterca zadržava što manje igrača.
Sa velikih razdaljina protivnik se, bez obzira na moć šuta koju posjeduje, rijetko kada odlučuje na direktan udarac prema golu. Faktor koji ima presudnu ulogu prilikom šutiranja svakako su karakteristike futsal lopte, koja je smanjenoga obima i teži gotovo ½ kilograma. Čak i kada se izvodi punom nogom, šut nema dovoljnu snagu koja može ugroziti gol sa velike udaljenosti. Ova činjenica, bez sumnje psihološki djeluje na golmana. Kao posljedicu ima ležernu zaštitu gola, što može da bude veoma opasno. Ako se šut izvodi sa velike udaljenosti od gola, preporučuje se samo jedan igrač u barijeri, pri čemu ostatak ekipe pazi na direktne protivnike.
Najopasniji slobodni udarci su svakako oni u zoni od 6 do 10 metara. Kada je protivnik u pitanju, jedan igrač izvodi slobodni udarac, dok se preostala trojica pozicioniraju na mjesta sa kojih najlakše mogu da ugroze gol. Tendencija je postavka ekipe u obliku kvadrata, pri kojoj međusobna udaljenost igrača dopušta mogućnost ispomoći.
Slobodni udarci iz opasne zone obavezuju golmana na postavljanje dvojice fiksnih igrača u barijeru. Preostala dvojica se postavljaju na pozicije sa kojih mogu najbolje kontrolisati protivnike.
''Živi zid'' ima svoju svrhu u slučaju direktnog šuta na gol, ali u slučaju odigravanja lopte, igrači se moraju što brže organizovati za nastavak akcije. Dakle, početno stanje predviđa blokirana dva igrača u barijeri, koji se ni u kom slučaju ne smiju razdvajati. Ekipa se automatski nalazi u brojčanoj inferiornosti i primorana je na dodatne napore. Ovakva postavka odbrane nerijetko zahtijeva izlazak golmana u polje, kako bi skratio ugao prilikom šuta. Dva saigrača moraju obratiti pažnju na djelovanje protivnika udaljenijih od gola, dok čuvanje protivnika ''na stativi'' dijele sa golmanom.
Sve do kraja prošloga vijeka moglo se vidjeti postavljanje čak trojice igrača u barijeru. Nedovoljna mobilnost ¾ od aktivne ekipe ubrzo je dovela do odustajanja od ovakve zaštite gola. Postavka trojice igrača u barijeru danas se vrši samo u ekstremnim situacijama, a to je najčešće prilikom šutiranja iz neposredne blizine. Na formiranje zaštitnog zida utiče kvalitet igrača koji šutira, udaljenost sa koje se šutira, ali iznad svega samopouzdanje golmana.
''Stepenovanje barijere'' predstavlja poseban vid odbrane gola, a upotrebljava se prilikom slobodnih udaraca iz blizine. Stepenovanjem se vanjski igrač koji je u ''živom zidu'' vraća unatrag prema stativi obavljajući duplu funkciju. Ovakvim stavom i dalje štiti vlastiti gol, dok ujedno i markira protivničkog igrača koji je najbliži golu. Specifičnost ovakve zaštite gola se ogleda u održavanju predefinisane linije između igrača koji se vratio unazad i same barijere
Odlomak iz knjige ''FUTSAL'' autora Dževada Pige Habibije