Ubijanje BiH futsala se nastavlja. Naredni tekst objavljujem na svojoj stranici (i još nekim), a sve u cilju upoznavanja zainteresovanih sa realnim stanjem futsala u Bosni i Hercegovini. Naime, povod mi je dala reprezentacija naše domovine koja je učestvovala na nedavno završenom Mediteranskom Kupu u Libiji. Učestvovala, i po mom mišljenju ostavila jako loš dojam, jer smo na kraju takmičenja od ukupno 16 ekipa zauzeli 7° (i više nego dobro) mjesto.
Ovaj članak sigurno ne bi ugledao svjetlost dana da nisam bio sudionik događaja u Tripoliju, a javnost bi ostala uskraćena za realan prikaz onoga što se desilo. Priznajem da sam se dvoumio da li uopšte da iznosim svoje viđenje kompletne situacije vezane za ovu grupu ljudi koji predstavljaju moju državu, ali zbog budućih naraštaja i futsala uopšte, to jednostavno moram učiniti.
Istina o ”našoj reprezentaciji”!
Znaci navoda svjesno su stavljeni, jer ova reprezentacija niti jednog momenta nije predstavljala nikoga osim sebe samih. I koga god da prozovem od trenera, selektora, igrača, tu nema nikakve razlike jer svi mogu u isti koš. Umišljeni, prepotentni, zalutali u futsal. Kao i uvijek do sada, ova skupina totalnih anonimusa kojima državni grb ništa ne znači, opravdanje za loše nastupe pronalazi u protivniku, sudiji, publici, nedostatku sreće,.. I tako u nedogled, dok pored nas prolaze vozovi. Dugi niz godina mi smo u zabludi i posmatramo druge koji napreduju brzinom svjetlosti.
Cijenjene čitaoce ovoga teksta podsjećam da: za razliku od reprezentacija iz okruženja, BiH nikada nije otišla ni na jedno Svjetsko ili Evropsko prvenstvo, nijedan tzv. Prvak Države nikada nije prošao čak niti prvo kolo Lige šampiona, imamo korumpiranu ligu u kojoj se uvijek gostujuća ekipa žali na suđenje, nijedna ekipa nema omladinske pogone, nedostaje nam školovani trenerski kadar, i još puno toga. Uglavnom negativnog.
U najkraćem, ovaj izlet se može nazvati nastavkom ubijanja futsala, do kojega ja ipak držim. Sva sreća da me drže relevantnim kada je ovaj sport u pitanju i moj kredibilitet nikada nije bio upitan u futsal-krugovima, inače bi naši fenomeni već odavno osuli paljbu po meni. Ovako, kada je riječ o ”mojoj disciplini”, oni mogu samo da posmatraju i šute, jer su svjesni svoga neznanja. Ako bilo ko iz ove reprezentacije uspije pojasniti neke stručne termine (ostavljam im slobodu izbora od zatvaranja dijagonale, tranzicije igre, sužavanja terena, napadanja jače noge protivnika, ili bilo koje smiješne stvari za koju se u svjetskim okvirima zna već godinama), ja sam spreman da poderem svoju diplomu i nikada više ne progovorim o futsalu. Za nas je sve ovo još uvijek enigma.
Na svu sreću ja sam trener sa vizijom. I ograđujem se od ovakvih individua, jer oni niti su, a niti će ikada moći da predstavljaju mene. Naprotiv. Ja sam u Libiji bio taj koji je predstavljao NAŠU BiH. I to uspješno, održavši prezentaciju svoje knjige ”Futsal” pred 13 trenera, brojnim igračima, novinarima i gostima koji su tražili autograme, kontakte, poznanstva. Dvojica kolega su održavali treninge u tom terminu, tako da nisu mogli prisustvovati prezentaciji, a treba li napominjati gdje su u to vrijeme bili naši fenomeni? Sreća pa nisu bili prisutni, jer bi me neko mogao poistovjetiti sa njima. Zato s ponosom i čista obraza mogu reći da sam dostojanstveno predstavljao svoju zemlju. Smatram da javnost ipak treba biti realno obaviještena o stvarnim zbivanjima, jer samovolji i bahatosti jednom se mora stati u kraj.
Da ne bi došlo do zabune ili pogrešnog tumačenja do sada napisanog, moram upozoriti čitaoce da mene niti jednog trenutka ne zanima neka uloga u vođenju ove reprezentacije. Nekada sam imao te ambicije, ali već poodavno sam svjestan da bi za tu nemoguću misiju bilo potrebno jako puno žrtvovanja, živaca, svađa, gubljenja svoga vremena, novca,.. Prije svega, to bi značilo da svi prisutni koji godinama razvaljuju ”našu reprezentaciju” moraju iz moralnih razloga napustiti istu. Momentalno. To je svakako utopija. Ipak, nakon svakih neuspješnih kvalifikacija nadam se da će našu reprezentaciju povesti mlad, uspješan, kompetentan stručnjak. Neko ko je igrao futsal, neko ko se školovao za trenera, neko ko ima petlju da otjera sve ”lažnjake iz svoga okruženja”, neko ko će dovesti mlade igrače željne dokazivanja, neko kome će ti isti igrači vjerovati, ne pričajući mu iza leđa. I uvijek se razočaram. Na našu žalost svi oni su još uvijek tu prisutni i nastavljaju da nas guraju još dublje u ponor.
Kome zamjeriti?
Igračima najmanje, svakako, jer uvijek kažem da nisu oni toliko krivi ako su ih učili pogrešno. A dobro znam koliko je teško ubijediti igrače da počnu primjenjivati neke stvari koje su po prvi put vidjeli sa 20, 25 godina. Njima zamjeram jedino što se ne pobune i ne odustanu od javnog blamiranja, jer svaka utakmica za njih predstavlja nastavak agonije. Selektori i treneri su ipak, čini se glavni krivci, zato što nikada nisu ništa učinili da bi ovaj sport izdigli na jedan veći nivo. Pa opet, iskreno ni njima ne mogu zamjeriti previše, jer ne znaju. Ostali su u 90-im godinama, bez imalo volje da nadograde ono malo znanja koje posjeduju. Tačno je i tužno je konstatovati da se u tom periodu na prostoru BiH igralo puno kvalitetnije. Teško za prihvatiti, ali istinito.
No, vratimo se odigranom Kupu. Jedina pozitivna stvar koja se desila ovoj ekipi jeste da su odigrali šest (6) utakmica. Nekada prođu i po tri godine a da ne sakupe toliko nastupa. U tih šest utakmica skor je: tri pobjede protiv tri smiješne ekipe (Malta, Kipar i Tunis), i tri poraza (masakr od Slovenije 6:1, te Maroka i istoga Tunisa). Uprkos lažnom statusu koji je BiH stavio kao nosioca grupe, smatram da je krajnje 7° mjesto ipak realan rezultat koji se može očekivati od ovih momaka. Ova skupina ljudi još uvijek nije shvatila da predstavlja jednu državu, jer bez obzira na njihov ”uspijeh”, nisam mogao vidjeti zabrinutost niti kod jednog člana naše ekipe.
Igra ove reprezentacije je dakle, ispod nivoa od prije dvadesetak godina, jer ako ništa drugo, u onom periodu je bilo vrhunskih igrača. Iako bez značajnije organizacije igre, oni su bili vrsni znalci, te kao takvi mogli da riješe određene situacije. Ova ekipa je i bez toga. Bez ideje, nadahnuća, improvizacije. Rado bih pokušao iznijeti svoj stav o organizaciji igre, ali ona nije viđena od strane ove ekipe. U svakom slučaju, puno organizovanije od naših momaka djelovala je jedna Grčka, Turska, pa čak i Libanon, sastavi koji su tek prije par godina saznali da uopšte postoji ova disciplina.
O nedostatku sportske kulture kod BiH ekipe moglo bi se dosta toga reći. Ali, ako u šest (6) utakmica dobijete čak četiri (4) crvena kartona i zajedno sa jednom Albanijom imate čast da budete zadnji u fair – playu, onda mislim da su riječi suvišne. Ne iznoseći svoje mišljenje, koje može da bude i subjektivno razgovarao sam sa svojim dugogodišnjim prijateljem, bivšim sudijom koji je ovdje nadgledao rad disciplinske komisije (Andrea Lastrucci) i htio saznati njegovo viđenje konstantnih žalbi upućenih sa klupe BiH. Sva protivljenja, žalbe i jadikovanja su totalno neosnovana i nikada niti jedna odluka nije oštetila ekipu BiH – odgovorio je i dodao da je vrijeme da počnu više igrati a manje pričati i protestvovati. Na žalost sasvim oprečna stajališta koja daju nešto jasniju sliku o poremećenim parametrima kada je u pitanju viđenje utakmice. Normalan čovjek će naravno, preći preko svega i odmah baciti u koš sve upućene žalbe, jer neko ko površno posmatra futsal nikada neće imati iste aršine kao neko kome je futsal posao.
I na ovom turniru se konstatovalo da bez obzira na vanjske faktore, recipročno ulaganju dolazi i povrat u rezultatu. Jednostavno, po principu koliko ulažeš – toliko i dobiješ. Shodno tome, sve reprezentacije su se na kraju takmičenja našle na pozicijama koje realno i zaslužuju. Za nas ostaje pitanje: kada će oni koji misle da su ”najpametniji i najbolji” početi da se prilagođavaju nekim provjerenim standardima?!
Kroz sljedeći primjer želim pojasniti u kolikoj zabludi žive neki ljudi.
Mićo Martić u svijetu futsala jeste institucija. Ogromna. Čovjek besprijekorne karijere kao igrač i kao trener. FIFIN instruktor, koji obilazi Svijet promovišući futsal i stvarajući buduće trenere. Naš čovjek, iz okolice Doboja. Zajedno smo naletjeli na predsjednika Italijanskog futsal Saveza (gosp. Fabrizio Tonelli) i započeli razgovor. Sama srž ove konverzacije svela se na to da Martić ima odriješene ruke od F.I.G.C. kada je u pitanju promocija italijanskog futsala u Libiji. Nečim je to morao zaslužiti naš Bosanac. Paradoks je taj što svi žele ovoga tihog čovjeka, a našem FS on se nudi godinama i insistira da napravi seminar trenera. Njegov interes u cijeloj ovoj priči jeste isključivo stvaranje trenerskog kadra, promocija futsala. Uz to, naš Savez bi dobio finansijsku i materijalnu pomoć, svaki trener – polaznik bi im takođe uplatio određenu svotu za polaganje. Međutim, godinama ta inicijativa odlazi u eter. Nama ljudi poput Martića nisu potrebni. Konstatacija: FSBiH nije sposoban niti zaraditi novac. Jednostavno oni nemaju ideju.
Izvlačenje pouka iz neuspjeha bi za skromnog čovjeka trebalo predstavljati veliku dobit, za umišljene je samo dodatna isprika.
Svrha ovoga teksta je da se putem dobronamjernih kritika prodrma ambijent u kojem se godinama spava. Svjestan sam da će se brojni fenomeni osjećati prozvanim i uvrijediti, ali svemu jednom mora doći kraj. Ako stavimo na jednu stranu kantara zamjerke koje će mi biti upućene od strane ove skupine ili nekoga iz FS BiH, a na drugu mogućnost ispravnog učenja i usmjeravanja nadarenog djeteta, budite ubijeđeni da ću uvijek izabrati ovo drugo. Tako je i ne može biti drugačije, jer ja godinama radim isključivo za DOBROBIT FUTSALA. Stoga, ukoliko nazovi sportski radnici, igrači, treneri, selektori, žele dobro svojoj djeci prije svega, onda bi bio red da se ostave posla za koji nisu kompetentni.
izvor: www.dzevadhabibija.com
