Hrvatska futsal reprezentacija je sinoćnjom pobjedom nad Ukrajinom ostvarila najveći rezultat u povijesti naše izabrane vrste. Trijumf u nepobjedivoj Spaladium Areni je usprkos i dalje teško prohodnim cestama popratilo gotovo 10000 gledatelja, stvorivši ambijent u kojem su naši na krilima publike došli do povijesnog uspjeha.Spaladium Arena zasigurno će ostati zlatnim slovima upisana u naše futsal knjige. Karavana sada seli u Zagreb gdje će naši pokušati dohvatiti do nedavno teško zamislivo: medalju! Tako i moja malenkost koja Vam je svo ovo vrijeme prenosio futsal zbivanja iz Splita, odlazi u Zagreb podržati našu reprezentaciju i izvještavati Vas zajedno sa ZG-kolegama.
Sve nas koji volimo futsal, koji živimo za ovaj sport, zasigurno još uvijek prolaze trnci kad se sjetimo sinoćnje veličanstvene pobjede. Vaš izvjestitelj je sinoć u suzama slavio trijumf, sa suzama legao na spavanje, sa suzama se budio. Jer kada sam ujutro otvorio oči odmah mi je kroz glavu prolazio film od jučer. Suze su same potekle…i sada mi na oči naviru dok ovo pišem. Vrijeme prolazi, dojmovi ostaju, Hrvatska futsal bajka još uvijek traje. Scenarij kojem smo se nadali uoči starta prvenstva se ostvario. Hrvatska je osvojila 1.mjesto u skupini, dočekala priliku za revanš Ukrajini. Vjerujte mi, jučer su me mnogi novinari pitali: „Za što se to mi trebamo osvetiti Ukrajini?“, „Što se to dogodilo u Azerbajdžanu?“… Futsal je na žalost sport o kojem se malo piše, mediji ga rijetko prate, rezultate hrvatske lige nećete moći vidjeti u informativo-sportskim emisijama. No naša je reprezentacija ovaj mali sport dovela na naslovnice svih medija, od televizije preko pisanih do elektroničkih medija. Nekada su heroji nacije bili nogometaši, vaterpolisti, rukometaši, košarkaši… Došlo je vrijeme i za futsal, koji proživljava svojih 5 minuta slave.
Koliko Hrvatska može? Gdje nam je kraj? Pitanja su to koja se zasigurno svi pitaju, jer kako naša reprezentacija brodi kroz natjecanje, tako i apetiti rastu. Već sami plasman među 4 najbolje momčadi starog kontinenta veliko je ostvarenje naše reprezentacije. Ne zaboravimo, ovo je prvo veliko natjecanje ove generacije. Pretrpjeli smo razne nesretne i nepravedne eliminacije, od drame u Ostravi do nepravde u Bakuu. Neće nas biti na narednom svjetskom prvenstvu, no ovo ostvarenje briše sve boli.
Na sinoćnjoj pressici izbornik Mato Stanković sijao je od zadovoljstva. Dobili smo i izjave igrača iz mix-zone. Do našeg odlaska iz press-centra nismo dočekali dolazak ukrajinskog izbornika. No kasnije njegove izjave u kojima omaložava pobjedu Hrvatske dovoljno govore o njemu kao čovjeku. Čovjek je to koji se poziva na fair-play, a zaboravlja što se dogodilo u Bakuu. Teško je primio poraz od Hrvatske, no zar nije bit pravog sportaša „biti velik i u porazu“. Ali riječ „poraz“ za sada je strana kod naših igrača. Dajemo im riječ:
Mato Stanković: Teška, prava šahovska bitka bez neke ljepote. Otupili smo napad Ukrajine, posebno u 1.dijelu. Posao nam je bio otežan ozlijedom Marinovića koji se povrijedio prilikom prvog udarca prema golu i praktički smo igrali cijeli susret bez njega, a znate svi koliko on nama znači. Objektivno govoreći Ukrajina jer imala više loptu, ali nam nisu stvarali neke šanse. Bez ove publike možda i ne bismo uspjeli zato zahvaljujem svim ljudima koji su nas podržali. Ne bi sad ulazio u detalje, ušli smo u polufinale i ostvarili najveći uspjeh u povijesti našeg futsala. Bilo je danas i puno loših stvari, ali nitko nam ne može oduzeti ovo što smo ostvarili. Bacili smo se na glavu, dali sve od sebe i publika je to prepoznala. Vidjeli su da su ovo momci koji žive od skromnih primanja, ginu za svaku loptu, ostavljaju srce na terenu i zato smo i nagrađeni danas. Bojao sam se prije utakmice, a pogotovo kada su zabili za 1:1, no najviše sam se pobojao kada sam vidio da Dario (Marinović) ne može, jer s njim i bez njega mi nismo ista ekipa. Međutim svi oni koji su igrali su željom i požrtvovnošću sve nadoknadili. Samo sam molio Boga da dođemo do penala. U glavi mi je bila Libija i finale Mediteranskog kupa kada je Juka skinija 4 penala. Evo, priča se ponovila. Uoči susreta odbio sam se rukovati s njihovim izbornikom jer s takvim se čovjekom ja nikad u životu neću rukovati. Nije bilo nikakvog dogovora uoči susreta već smo rekli da svatko postupi po svojoj savjesti. To što su oni nama napravili u Azerbajdžanu je teško doživjeti, a mi smo im danas sportski uzvratili i poslali ih nazad u Ukrajinu. U polufinalu bi volio Srbiju, jer su lošiji od Rusije. Zadnjih godina su prisutni na svjetskim i europskim prvenstvima, a protiv njih vjerujem da bi bila prepuna dvorana, a u takvim okolnostima ne možemo izgubiti. No ako bi izgubili, ne bi bilo dobro… Ipak, najvažnije smo napravili, došli smo do toga da sigurno imamo još 2 utakmice, dolazimo u Zagreb rasterećeni.
Franco Jelovčić: Jako teška utakmica, pogotovo u 2.poluvremenu i produžetcima kada smo fizički pali. Koristili smo znatno manje igrača nego oni i to je došlo do izražaja. U ruletu penala nam je pomoglo što je Jukić obranio prvi penal, a onda i druga dva, mi smo svoje zabili. Znali smo da je Juka majstor za penale i svaka mu čast. Sad apetiti rastu, gledali smo kako proć grupu, pa kako dobit Ukrajinu, a sad je na nama da pokušamo dobit Rusiju ili Srbiju. Gdje nam je kraj? Daj Bože naslov, ali svaka medalja je dobra, pa makar brončana.
Ivo Jukić: Mislim da smo od početka govorili da ćemo na prvenstvu ići 100% pa što bude. Nismo znali koliko ćemo moći jer smo mlada ekipa i ovo nam je prvo veliko natjecanje. Odlučili smo ići na nož svaku utakmicu, gristi parket kako se kaže i vidjeti dokle možemo, a danas smo vidjeli da možemo zaista daleko uz veliku pomoć publike koja je prepoznala to da smo ekipa profesionalaca koja radi jako puno, a da smo plaćeni jako malo, da živimo iz mjeseca u mjesec kao i ovi ljudi na tribinama. Mislim da je to razlog što su ovi ljudi sve ovo proživjeli s nama tokom igre, tokom produžetaka i kasnije penala, i ja im se zahvaljujem na tome. Što se tiče penala, ja sam tu malo čudan. Ako obranim prvoga, obično onda obranim 3-4, a ako mi prvi uđe mogu odmah ić doma. Stojkić se već zagrijavao, ali sam ja obranio prvoga i kasnije ste već vidjeli. Ovo je velika osveta Ukrajini koja nas je u Azerbajdžanu izbacila, uzeli su novac da puste Azerbajdžanu da pobjede s 2 razlike, micali su se s terena. Ali u sportu se sve vrati i mislim da je danas pobijedio sport. Sada i više nego realno možemo razmišljati o medalji, 4 su ekipe a 3 su medalje. Mi smo jedina ekipa koja nema strance, brazilce, svojim smo snagama došli do polufinala i možemo biti ponosni što smo uz mali budžet, slabu ligu u odnosu na ostale došli među 4 najbolje ekipe. U polufinalu bi želio Srbiju, da osvetimo rukometaše, iako smo nedavno u Novigradu pokazali da i s Rusijom možemo igrati odigravši 1:1. Pokazali smo da svakoga možemo dobiti i nadam se prepunoj Areni i u Zagrebu.
Branko Laura: Šta reći? Puna dvorana Spaladium Arena. Ne može se igrati loše pred ovom publikom. Ovo je naš vrhunac, svoje smo napravili, slatko se osvetili gospodi iz Ukrajine i idemo dalje. Teško je igrati četvrtfinale prvenstva, psihološki rat na terenu, jako malo rizika. Bilo je bitno izdržati do kraja utakmicu i uvijek ima Boga i pravde i to se danas i pokazalo.
Frane Despotović: Presretan sam! Najprije bih čestitao svim svojim suigračima, stožeru, predivnoj publici koja nas je nosila. Izvukli smo zadnje atome snage na ovom terenu i ova dvorana se pokazala kao nepobjediva, a usput smo vratili ukrajincima za ono što su nam „zakuhali“ na najbolji mogući način. Sad idemo u drugu dvoranu gdje će biti i još više ljudi nego u Splitu, a ja se nadam također sjajnoj podršci. U polufinalu bi želio Srbiju jer smatram da su rusi kvalitetnija ekipa, no svjesni smo da u polufinalu nema lakih protivnika.
