Hrvatska futsalska reprezentacija okončala je svoj nastup na Svjetskom prvenstvu u Uzbekistanu. “Mini vatreni” su u dvoboju osmine finala poraženi od aktualnog svjetskog viceprvaka Argentine, no usprkos porazu 0:2 dojam koji je naša reprezentacija ostavila u tom susretu je pozitivan. No ipak, igra se za golove, a Hrvatska zgoditka u dvoboju s “gaučosima” nije postigla, a dvije poprilično naivne pogreške u obrani koštale su nas već spomenutog poraza i odlaska kući.
S krajem nastupa reprezentacije na velikom natjecanju sliježu se dojmovi, pa tako po raznim medijima i društvenim mrežama možemo čitati komentare na nastup naše izabrane vrste i ocjene ostvarenog rezultata. Tu u startu valja naglasiti da je i kod futsala prisutna “stručnost” hrvatskog puka, gdje tijekom velikog natjecanja postajemo zemlja s tisuću izbornika, analitičara i svakojakih stručnjaka, premda dobar dio navedenih možda nikada nije ni kročio u dvoranu na prvenstvenu utakmicu naše lige.
Uoči samog natjecanja kao primarni cilj postavljen je plasman u osminu finala, što i nije neki podvig ako se uzme u obzir da se od ukupno 24 reprezentacija sudionica njih samo 8 oprašta od natjecanja nakon grupne faze. A kada u grupi za protivnika imaš reprezentaciju poput Kube, plasman u osminu finala je garantiran. Kako onda plasman u osminu finala nazvati uspjehom? Nipošto, jer plasman u osminu finala trebao bi biti imperativ. Sam Dario Marinović nam je u najavi dvoboja s Argentinom izjavio kako je Kuba protivnik u rangu najnižih europskih ekipa. To što je Kuba sudionik smotre najboljih svjetskih reprezentacija ne znači da pripada među 24 najbolje reprezentacije svijeta.
Hrvatska reprezentacija natjecanje je otvorila porazom od Tajlanda. Susret je to u kojem smo imali velika očekivanja, no poraz nas je prizemljio i odveo u neizvjesnost borbe za plasman u osminu finala gdje smo se na koncu ipak našli zahvaljujući sustavu natjecanja. Nakon poraza od Tajlanda brojni su bili komentari na društvenim mrežama, od onih koji su prenaglašavali kvalitetu Tajlanda do onih koji su ismijavali poraz Hrvatske od takve momčadi. Realnost je ipak negdje između. Mićo Martić je nakon poraza od Tajlanda izjavio kako i dalje vjeruje kako je Hrvatska kvalitetnija reprezentacija. Takvog sam i ja stava, jer Hrvatska je usprkos porazu bila dominantna većim dijelom susreta. Teza kako je Tajland snažna reprezentacija, stalni sudionik velikih natjecanja i deveta reprezentacija svijeta je poput bikinija – mnogo otkriva ali i mnogo skriva. Istina je da je Tajland stalni sudionik velikih natjecanja, no u azijskoj konkurenciji plasman na Svjetsko prvenstvo daleko je lakše ostvariti nego kroz europske kvalifikacije. Nadalje, FIFA-ranking gdje je Tajland uoči Svjetskog prvenstva bio na devetom mjestu zasigurno nije mjerodavan. Kako drugačije objasniti podatak da je najviši domet Tajlanda na Svjetskim prvenstvima upravo plasman u osminu finala. Među 16 najboljih Tajland je na proteklim Svjetskim prvenstvima prolazio pobjedama protiv egzotičnih suparnika poput Solomonskih otoka, Kube i Egipta, a valja naglasiti da je pobjeda protiv Hrvatske prvi trijumf Tajlanda protiv jedne europske reprezentacije na velikom natjecanju.
Nakon svega navedenog jasno je da na plasman “mini vatrenih” u osminu finala ne treba gledati kao uspjeh, već realnost, pogotovo kada se uzme u obzir da je plasman ostvaren s trećeg mjesta u grupi. Pobjeda protiv skromne Kube bila je dostatna za ostvarenje zacrtanog cilja, no Kuba nije mjerodavan protivnik za sud o kvaliteti. Sam plasman na Svjetsko prvenstvo je uspjeh, jer nije lako biti među sedam europskih reprezentacija koje ostvaruju plasman na smotru najboljih svjetskih reprezentacija. U Uzbekistanu nije bilo Italije, Češke, Azerbajdžana, Srbije, Slovenije… Trebamo težiti da Hrvatska bude stalni sudionik velikih natjecanja. Hrvatska se u Uzbekistanu vratila na svjetsku scenu nakon duge 24 godine i to je velika stvar za našu reprezentaciju i za hrvatski futsal. Samo kontinuitet nastupa na velikim natjecanjima donijet će nam neophodno iskustvo, ali i veći respekt kod sudaca, a tada se možemo nadati i nekom većem rezultatu. Tko zna, možda već za četiri godine…
